“Zovem se Irhad Baručija. Znam da vam sada ne zvuči poznato, ali jednog dana hoće. Rođen sam 5 aprila 1994. godine u Zenici, u Bosni i Hercegovini. Otkad znam za sebe, pokazivao sam zanimanje za muziku, zvuk, ritam i od malih nogu sam bio naklonjen umjetnosti. Šta god da sam radio – učio ili se igrao – uvijek bih pjevušio, često i nesvjesno. Redovno bi me ušutkivali i govorili da prestanem – “Dosta više, i tebe i tvog pjevanja” – dok nisam dobio papir za prijemni i upis u osnovnu muzičku školu. Osnovno znanje sam stekao u Osnovnoj muzičkoj školi u Zenici, u klasi nastavnice Adnane Vejzović – Bajrami – ženi kojoj se nikad neću moći dovoljno zahvaliti, jer mi je prenijela ono najvažnije, osnovno znanje o muzici. Pod njenom rukom vodiljom imam osvojena dva federalna takmičenja, (druga i prva nagrada), kao i zahvalnicu za najviše odrađenih koncerata i muzičkih aktivnosti u osnovnom muzičkom obrazovanju.
Nakon toga, upisao sam Srednju muzičku školu, u klasi profesorice Envere Merdanović, i maturirao sa dva završena odsjeka: muzičar violinist i muzičar teoretskog smjera. Nakon Srednje muzičke u Zenici, upisujem Muzičku akademiju u Sarajevu (odsjek solo violine), koju i danas pohađam, iako mi do diplomskog ostaje još malo vremena. Sa dolaskom u Sarajevo, upoznajem razne ljude i tako ostvarujem nova poznanstva koja su mi donijela mnogo lijepih trenutaka i iskustava. Naklonjen sam periodu klasike, naročito muzici Bacha i Vivaldija, iako se u njoj nisam u potpunosti ‘pronašao’. Uvijek sam imao određenu potrebu za slobodom i improvizacijom, a note mi to ne dozvoljavaju koliko bih volio. Iz tog razloga sam počeo održavati razne svirke. Prvobitno sam nastupao u sastavu benda Haris Abdagich & BalkanEros, sa kojima sam dosta naučio i na tome sam im veoma zahvalan. Sa njima imam i jedan snimljen album, pod nazivom ‘Balkanjeros Rokenrol’. Nakon dvije godine druženja sa BalkanErosima, bilo je vrijeme da krenem dalje. Počeo sam, 2015. godine, svirati violinu na ulicama svoga rodnog grada, kako bih promovisao svoj instrument i muziku namijenjenu upravo njemu, a ujedno i da bih stekao finansijsku dobit, da bih lakše došao do svojih ciljeva, među kojima je i kupovina muzičke opreme za snimanje.Nisam očekivao da će mi ulica donijeti toliko lijepa iskustva – izazivao sam pozitivne reakcije u toj mjeri da, kada ne sviram, a hodam gradom, ljudi prilaze, zaustavljaju me i pitaju: “Kada ćemo te opet čuti? Gdje si, što te nema?”.
Sada imam još ciljeva i svi vode ka muzici i muzičkoj prepoznatljivosti. Ne želim da mi granice naše države predstavljaju ‘sigurnu zonu’, ali ni prepreku. Od vlastitih koncerata, mogu se pohvaliti sa dva to solistička koncerta u Njemačkoj, od kojih je jedan bio u pratnji profesionalnog orguljaša Herberta Piepera – divan čovjek i još veći umjetnik, baš kao i njegova supruga Aida.”