Umjesto biografije Amira Vuka Zeca, donosimo intervju kojim će njegova biografija biti predstavljena na najbolji način. Intervju, uz dozvolu, prenosimo iz prijateljskog magazina Urban.
Piše: Kristina Ljevak
Foto: Almin Zrno
„Ljudi se najbolje upoznaju na putovanjima“, rekao nam je arhitekta Amir Vuk Zec dok smo na nekom slovenačkom krajputaškom odmaralištu čekali da se naš autobus popravi, a mi konačno, zahvaljujući Ars Aeviju, koji nam je boravak omogućio, stignemo u Veneciju na Bijenale i svjedočimo postavci Barki Brace Dimitrijevića.
O toj odiseji koju je nazvao Zebnja turs svojevremeno je Ahmed Burić napisao sjajnu kolumnu i svako prepričavanje bilo bi blijeda kopija. Ipak treba spomenuti da su sve teškoće našeg putovanja bile i metafora ukupnih teškoća dolazaka do Bijenala naše drage zemlje, a da nam ih je učinio lakšim humor Amira Vuka Zeca, čija vedrina nije splašnjavala ni u trenutku kad je bilo evidentno da će se autobus na autoputu zapaliti.
Tako sam upoznala Zeca, ovogodišnjeg dobitnika Grand Prixa na Šestoaprilskoj izložbi Collegiuma Artisticuma, najznačajnijoj selektivnoj izložbi u BiH.
Nagradu je dobio za hotel Pino Nature, bivši Prvi šumar na Trebeviću, čime je i započeo ono o čemu je godinama govorio, važnost vraćanja Trebevića građanima i građankama Sarajeva.
Druga važna priča kojoj posvećujemo Festival ulične umjetnosti FUU 2016 je nastavak zagovaranja Radićeve ulice kao umjetničke četvrti povodom čega će u programu festivala biti organizovana diskusija i prezentacija idejnog rješenja Amira Vuka Zeca.
Zanimanje za rad Amira Vuka Zeca odavno je prevazišlo domaće okvire.
Na ovom mjestu ne bi bilo dovoljno prostora da se nabroji i dio onoga što je radio. Svim objektima koje potpisuje zajednički je upravo njegov prepoznatljiv rukopis, čak i kad se koncept prostora potpuno razlikuje. Uđete li u rustikalni vlašićki restoran ili moderni sarajevski kafić, prepoznaćete čije je vizije djelo čak i kada nemate elementarno predznanje o arhitekturi.
Na fotografisanje u studio Almina Zrne, s džepovima punim olovaka, stigao je iz Crne Gore. Put ga je već sutradan odveo u Orašje, iz kojeg će u Beograd, pa će u povratku svratiti u Hercegovinu. Poslovno, bez umora, iako bi se na tu profesionalnu maratonsku disciplinu odvažili samo rijetki.
Godinama bez celofana govori o urbanističkim promašajima, o životu u šerpi, o tome kako su Trebević „spasile“ mine. Njegova ponovna izgradnja kreće sa Zecovim projektom i spomenutom nagradom za hotel Pino, koji je Sarajlije spasio od nepodnošljivog decembarskog smoga.
Zato i ovu priču počinjemo Trebevićem, u nadi da će se njegova izgradnja nastaviti po modelu temelja koje je Amir Vuk Zec postavio.
Stanje društva vidi se u prostoru
„Tačno je da su mine sačuvale Trebević i sad je renoviranjem Prvog šumara u Pino Nature dobio jedan novi orijentir. Kada bi se vratila žičara, koju dugo čekamo i za šta nema opravdanja, dobili bismo ono što smo oduvijek imali. Svi smo odrasli uz Trebević i na Trebeviću. Prva naša ljubljenja i prvi naši izlasci bili su Trebević. Imamo jedinstveni park planinu usred grada. Za nekih 15 minuta si iznad čaršije na idealnoj nadmorskoj visini od 1000 metara. Ovaj objekat, s obzirom na to da je nulti, trebao bi da bude reper za neko novo stanište. Želio sam da ne bude u duhu pomame etno sela, ali da ne bude ni slično onome što se već na Brusu izgradilo i počelo jedno na drugo gomilati. Htio sam da bude urbano, a prirodno. Sarajevo upravo ima tu jedinstvenost koju slabo potenciramo u načinu života i propagandi ovog grada. Vi iz njegovog centra taksijem za nekih pet eura možete otići u netaknutu prirodu. Nema puno gradova na Balkanu koji imaju tu mogućnost“, kaže Amir Vuk Zec, koji je uvijek govorio da bi Trebević mogao biti prostor katarze jer prostorno nije definisan, navodeći kako bi njegova izgradnja trebala ići u public space pravcu.
„Od rata naovamo mi nemamo zgrada koje su građene za druge. Imamo samo individualizam kompanije, pojedinca, organizacije… Nemamo ono što je ranije karakterisalo ovaj prostor i podrazumijevalo prednosti našeg, zajedničkog i odnos prema drugom. Zato smo postali i sebični i pohlepni. Svako stanje svijesti društva vidi se odmah u prostoru. Mi smo od rata do danas uspjeli napraviti jedan bazen i nešto malo autoputa, i to je jedino zajedničko.“
Naš sagovornik napominje i kako se današnji prostori prebrzo zatvaraju jer ne mislimo o njihovoj dubljoj dimenziji.
„Nije prostor namijenjen samo doživljaju oka već čitavog tijela. Zato su prijašnji prostori imali dubinu koju danas možemo proizvesti nekim materijalima, i to je ono što doprinosi njihovoj kvaliteti.
Svi odemo kod doktora da nam nekim frekvencijama ubija nepotrebne parazite, a stalno smo u javnom prostoru izloženi udarima i frekvencijama koji razaraju nas koji smo neminovno izloženi lošim vibracijama.“
Jaranski kapitalizam i efekti spektakla u arhitekturi
Mahala, avlija, sve ono što su segmenti tradicije i višegeneracijskog načina života u Sarajevu dio su inspiracije za arhitektonska rješenja Amira Vuka Zeca. U razgovoru primjećujemo kako je zaboravljena institucija komšiluka, njegovana upravo u spomenutim mahalama, ali i ne samo u njima.
„To je posljedica brzine, odvojenosti. Nažalost, i u Sarajevu se pred škole počelo dolaziti autom po djecu. Vrlo važan momenat za odrastanje djeteta, kao što je rekao arhitekta Luis Kan, je taj put od škole do kuće. Tad se dosta vidi i sazna. Rangiranje na izlazu iz škole mi se ne sviđa i utiče na devijacije u društvu. Loše prepisujemo zato što nismo svjesni sebe.
Da se samo malo vratimo sebi, mogli bismo i druge učiti. Jer, imamo iskustvo zajedništva i kolektiviteta, tog univerzalnog koje je Esad Bajtal spominjao nedavno gostujući kod Andrea Nikolaidisa u Crnoj Gori, što je bila rapsodija za slušati. Govorio je o univerzalnosti onoga što smo živjeli, u šta neminovno nećemo brzo doći, ali moramo ka tome ići ako ova civilizacija misli opstati. Ovo što se sad dešava neki je menstrualni period istorije. Mora proći sve.“
Dio onoga što će teško proći jesu posljedice „dubaizacije“ savremene arhitekture, objekti koji „niču“ na našem prostoru, a nikakvih dodirnih tački s nama nemaju. Amir Vuk Zec problem vidi u nesvjesnosti o sebi.
„Ljudi sa strane bolje vide i nije čudno da su arhitekte koje su dolazile davale obol arhitektonskoj školi Sarajeva i prepoznavale ono što je sevdah u muzici, prenoseći to na druge oblike stvaranja.
Ta arhitektura je imala atribute zahvaljujući kojima smo mogli izrasti u jednu lokalnu i originalnu školu. Ta orijentalna kuća uz ulazak austrijske arhitekture dala nam je vrlo značajne prostorne elemente, što je Najhart preveo u najsavremeniju modernu, a što nastavlja i Ugljen svojim izrazom. Mi smo to kao arhitektonska škola zapostavili i sad su došli ovaj jaranski kapitalizam i tajkunizacija s efektima današnjeg spektakla arhitekture i Dubai efektima, koji su prolazni i nisu reprezenti arhitekture. Ja tvrdim da je prošlo stoljeće počelo s knjigom Ornament i zločin Adolfa Losa, a završilo s knjigom Dizajn i zločin Hala Fostera. Sad svaka nova kuća treba da bude ornament, kerefeka za sebe, zaboravljajući da je u gradu najvažnije održati kontinuitet.“
Najveće greške po ovaj grad su već isprojektovane
„Ovdje se najviše kaže kroz prostor. Dvije stvari koje su najviše kroz vijekove uticale na arhitekturu jesu pohlepa i moć. Kako to kaže Valter Benjamin, ispod svih spomenika kulture jesu slojevi barbarizma. Ljudi koji naglo dolaze do novca i pozicija hoće da se iskažu kroz prostor. Načelnici opština sada su vlasnici prostora. Imamo primjer ovih nekoliko kuća na Marijin Dvoru za koje je upitno šta će grad dobiti od njih. Načelnici opština su stvarni vlasnici prostora, a upotrebnu dozvolu daju nam sveštena lica. To se stvarno dešava danas. Na otvaranje objekta dođu ili pop ili hodža umjesto neke tehničke komisije. Svaki taj investitor zna kako je do toga došao i mora od Boga tražiti dozvolu da proradi (smijeh). Sjećam se kako je Idis Turato, sjajni arhitekta iz Rijeke, primijetio kako se kad padne prvi snijeg u Sarajevu, kad sve izgleda kao na Arifhodžićevim akvarelima, bijele krovovi i sve izgleda kao hiljade dječijih okica. Oduševljen je padinama Sarajeva, što je i Najhart propagirao. Mislim da su najveće greške po ovaj grad već isprojektovane. Deformacija kuća koja se oko nas dešava je i deformacija našeg čovjeka. Potreba da nadvlada sadašnji život i napravi i za sebe i sina i snahu. To su posebne psihološke i sociološke priče koje nas sve koštaju. Ipak je to u prijašnjem kolektivitetu, koji sam hvalio. Malo smo zapostavili ono što je najvrednije u ovom gradu, a to su padine. Ti pogledi odozgo, naročito s trebevićke strane. Kad vidiš te zalaske sunca od Bibana, znaš da je ovo ipak ozbiljan grad, da ono Andrićevo ponovim (smijeh).“
Svojevremeno je arhitekta Amir Vuk Zec imao projektno rješenje za Radićevu ulicu, koja bi nakon izgradnje mosta prema Akademiji likovnih umjetnosti bila zatvorena za saobraćaj, a u njoj kreirani sadržaji po mjeri čovjeka. Model koji je primijenila Ljubljana kod nas nije iskorišten, te umjesto poprečnih ulica kao potencijalnih mjesta za konstruktivna gradska okupljanja danas slobodno vrijeme provodimo po tržnim centrima.
„Ljubljana je izabrala svog glavnog arhitektu Koželja jer je imala problem zbog tržnih centara koji su iz grada odvukli ljude. Da bi ih vratili, počeli su misliti o sitnim, malim intervencijama.
Most Festina lente je puno učinio za Radićevu. Važno je tim ulicama vratiti dušu. Ne znam kako će se završiti ovaj izlet sa Štrosmajerovom, ali te poprečne ulice su nam vrlo važne i uvijek su rijetke. Jer, mi živimo gore-dolje, uz prugu, kako tramvaj kreće, tako se i mi krećemo u Sarajevu. Pošto je Sarajevo usko, rijetko se poprečno krećemo. I zato Radićeva, Štrosmajerova i Kulovića imaju to svojstvo. O tome bi trebalo početi razmišljati. Kad odeš kod gradskih planera, oni misle da je to nevažno, a jako je važno. Znam koliko je značio platan iza Katedrale, zahvaljujući kojem je Katedrala bila tri puta ljepša. To su suptilne stvari koje prostor čine gradom.Te slike i nevidljive niti pamte neke pjesničke i slikarske duše i nose ih kroz sebe. Ti slojevi se spontano slažu zahvaljujući i energiji ljudi i energiji grada“, objašnjava arhitekta koji pažljivo promišlja grad i koji ponuđeno rješenje za Štrosmajerovu ulicu nije puno gledao, iako se slaže da djeluje pomalo egzibicionistički.
Ono što bi njoj i drugim gradskim parterima trebalo vratiti jesu neka od rješenja koja su daleko od aščiluka u koje se pretvaramo.
„Taj parter bi trebalo oživiti. Mi nemamo ozbiljne radnje u parteru u Sarajevu. Pretvaramo se u aščiluk i jeftini abadžiluk, u jeftine prodavnice nekih tena. Mi nemamo ozbiljnog gradskog prostora, ali to je sad već problem i drugih gradova svijeta. Neko bi trebao da razmišlja o tome da vrati LiK, da vrati šeširdžije kao što je Hlpka šeširdžija, kod koga volim kupiti šešire, ili Sofić nakit. Nije to samo proizvod ovog vremena. Počelo je davno. Mi svi znamo kako je srušen Umjetnički paviljon i gdje je smješten Collegium Artisticum – odmah do toaleta, na kraju Skenderije“, objašnjava i dodaje kako je odnos prema Collegiumu Artisticumu, koji godinama propada, slika ukupnog odnosa prema kulturi u našem društvu.
Bez etike nema ni estetike
„Izgleda da vlast definitivno ne interesuje kultura. I nije to samo nemar. Da je nemar, mogli bismo ga i opravdati. Mislim da je to jedan sistemski odnos prema kulturi. U kulturi ne smije biti etno, klero i nacionalnih podjela. Kultura samo prizna ako si univerzalan. A ako nema etičnosti, nema ni estetike. Primijetim da su sve kulturne manifestacije svedene na lokalne, pa čak i folklorne. To vole poticati. A ono što je univerzalno i što nas diže, od čega mi svi ustvari jesmo i što nas čini specifičnim, po čemu je Sarajevo prepoznato, to ovdašnja vlast i sve ove garniture ne prepoznaju.
A ja nikoga ne krivim osim lokalnih. Ne krivim ja tamo nekog Dodika. Tri stranke, SDP, SDA i Stranka za BiH, su one koje upravljaju strukturom i strategijom ovog grada, ili su upravljale. Ne možemo tražiti neke druge krivce. To su sve ljudi koje mi znamo, prepoznajemo i viđamo. Svi se mi znamo. Znamo sve ministre kulture, znamo sav taj odnos prema kulturi. A znamo da postoji entuzijazam umjetnika, da uvijek izviru mladi. Mi nemamo ozbiljne fotografske galerije u gradu. Budi se neka andergraund scena, ali zamislimo da imamo potporu. A ne damo ni da se muzej napravi, ni ARS AEVI, ni Muzej opsade. Ti parteri Radićeve, naprimjer, su opštinski, nisu privatizirani, mogli bi se osim za kafiće dati i za neke male galerije, što je svojevremeno postojalo u projektu za koji sam se ja zalagao. Ali mi se pretvaramo u aščiluk, i vidi se da je osnovno prehraniti se. A Sokrat je rekao: ‘Ako ne bude krojača, ići će Atenjani goli, ako ne bude obućara, ići će bosi, ako ne bude učitelja, neće biti Atenjana.’ Čini mi se da se pokušava napraviti restart i pobrisati ono što je bilo prije. Odnos prema kulturi je pokušaj brisanja dobrog iz prošlosti.“
Pitali smo našeg sagovornika i kako motivisati mlade, one koji ga okružuju u arhitektonskom studiju „Zec“ i koji, kao i svi mi, svjedoče destrukciji u prostoru, posljedicama već spomenutog jaranskog kapitalizma, okolnostima u kojima najbolji neće nužno izaći kao pobjednik. Kroz osmijeh odgovara da je bolje djelovati u privremenom nego u definitivnom.
“Mislim da će mladi arhitekta biti primijećen u svijetu kad ovdje nešto napravi zbog prostora nedefinisanosti i nedovršenost. Svi smo mi istorijski nedovršeni. Osjetio sam u inostranstvu koliko su prisutni lobiji i ako si odrastao ovdje, nedostaje ti komocije za koju se ovdje možeš izboriti. Nije nigdje presjajno, a ono što mi se sviđa kod ovog vremena je komunikacija. Sad možeš svaki svoj rad poslati i biti primijećen, možeš puno reći i odavde i ne biti vezan za neki drugi prostor. A imaš komociju boravka u svom jeziku i među svojim ljudima. Ovdje su im šanse veće. Znam kad sam živio vani, ti lobiji, naročito u našem poslu… A čini mi se i da se ovdje formiraju. Da dobiješ građevinsku dozvolu na određenom mjestu, sve se mora lobirati. A utopija je da će neko tamo negdje izabrati najbolje. To je u nekadašnjem društvu koje je razmišljalo o svima nama. Jednom smo Haris Pašović i ja pričali o tome koliko bi bilo dobro fotografisati sve te domove kulture koji su nekada postojali i pokazati kakva je to vrijednost bila. Koji su to bili doprinosi ljudima. Kad bi se napravila reportaža o domovima kulture, vidio bi se odnos današnje i nekadašnje politike prema kulturi.
Današnja politika se pohvali nekom donacijom, ali uglavnom je to neki vjerski objekat. Oni ranije su pravili dvije hiljade škola i dvije hiljade nekih puteva. Danas sam došao iz okoline Žabljaka i Pive i vidio puteve koje je nekadašnja država pravila. Nezamislivo je za današnje vrijeme da se neko usudi prema tim prostorima nešto praviti. Ne trebamo ni glorifikovati, ali ne trebamo ni poništavati ono što je prije bilo.“
Ime po karakteru
Poznato je da arhitekta Vuk Zec ne mistificira vlastiti posao. Skica za konačna rješenja enterijera ili kompletnog objekta često će u njegovom slučaju biti izvedena pred slučajnom publikom, na papiru ili onome što na papir liči, a nađe se pri ruci. Ne mistificira vlastiti posao, sve je dio karaktera, po kojem je i dobio nadimak Zec.
„Svemu pomaže i jaka koncentracija. Ja sam uvijek uz olovke. Pomaže to u urgentnoj arhitekturi jer brzo odgovorim, a nikada to nije iz potrebe da fasciniram. Radujem se prvoj asocijaciji, skici, jer je to kvantni skok. Prvi dojmovi su vrlo važni. Skica je najvažniji kvantni skok od misli do materijalizacije. Volio bih napraviti izložbu od svojih skica do realizacije da vidimo da 95 posto skica nosi poruke za koje će nam trebati možda dvije, tri godine da se realizuju. Zato su vrlo važne te prve skice, prve impresije. Radim uvijek s ljudima jedan na jedan i prve impresije su vrlo važne. Ne radim tamo s nekim, ne zamišljam neke ljude, to su stvarni ljudi. Taj jedan na jedan je najteži i najbolji put, kako kaže Dženks, čuveni teoretičar arhitekture. Moraš se boriti s psihologijama ljudi i paziti da te ne ugroze njihove psihologije. Zato me taj momenat, ta skica raduje. I Niče je govorio: ‘Raduj se misli u šetnji.’ Mi živimo vrijeme u kojem nema odgovora u prezentu. Sve je odgođeno. Ili ću ti poslati odgovor, ili sam ti poslao mejlom pa ti nisi otvorila. I niko da da odgovor odmah, sad. A znamo da je jedino ono što je naše sada ovaj trenutak. Ono što je iza nas je iza, ono što je ispred je upitno“, kaže čovjek čija je jedna od dominantnih osobina onaj humor s početka priče. Njime se, kako objašnjava, lakše govore istine, posebno u okolnostima kad su odnosi svakako prenapregnuti.
S ljudima za ljude
„Znamo kako se svaka injekcija dobija kad odemo kod doktora. Prvo se opusti mišić. Oni dođu nabildani, nesvjesni od svojih želja, ega, pa bi se on i s arhitektom takmičio. To je meni neminovna dnevna borba, naročito s djecom ovih novokomponovanih bogataša koja ne znaju za nemati. Oni su sad povlaštena vlastela, mlada vlastela iza koje stoji novac njihovih roditelja i koji im daje za pravo da se u sve miješaju. I da se veoma mladi pitaju za vrlo važne stvari. To je pogrešan način na koji ih roditelji odgajaju, umjesto da puste da malo sazru. Kako ono Niče kaže, prvo da si kamila, pa onda lav, proričeš iza četrdesete, i onda si oko pedesete ponovo dijete. Sve razumiješ i svemu se smiješ. Zato i ja volim kroz ovaj osmijeh govoriti. Lakše je reći. Kao što je rečeno i u knjizi Eros i civilizacija, ljudi su zaboravili radost. Malo se ljudi danas raduju. Hoće svi da su ozbiljni. Čak je i naša struka arhitekata preozbiljna. Često se na našim predavanjima može čuti research, istraživanje, mi se krijemo iza tih rečenica naučnika, sveštenika modernog vremena, kao da smo mi nešto strašno istraživali, pretakali epruvete. Niko ne kaže: ‘Ne, uzeo sam olovku, igrao sam se i radovao toj skici.’ Neće niko da kaže da je to plod igre. A igra može biti jako ozbiljna. Ljudi koji se znaju igrati u svojoj profesiji rade ozbiljne stvari.“
Zahvaljujući ovakvom odnosu prema životu lakše podnosi i dinamiku svakodnevnih putovanja. Uvijek je, kako kaže, s kraja na kraj, iz kornera u korner. Kako njegovi majstori najčešće putuju s njim, kroz smijeh objašnjava da je više na spajanju ljudi uradio za ovu državu nego ijedno civilno društvo. Sve je uvijek kao putujući cirkus, zahvaljujući čemu danas nakon rata ima prijatelja više nego prije rata, i to u svim dijelovima bivše Jugoslavije.
Dan uvijek završava čitanjem.
„Volim čitati i laganu filozofiju i knjige o arhitekturi. Uvijek me je zanimalo kolektivno nesvjesno. Imamo nešto zajedničko bez obzira na to koliko smo različiti. Uvijek me je zanimalo i šta je univerzalno, a šta subjektivno lijepo. Zato kad mi neko kaže da mu se nešto sviđa, kažem da je to za Burde, arhitekta ne smije govoriti sviđa mi se. Moramo argumentovano govoriti. I to me puno interesuje. Ovo je uvijek s ljudima za ljude. I to me obnavlja i troši. Ali se brzo obnavljam. Iz plusa u minus, ali napuni se.“
Leave a Comment